петак, 30. децембар 2011.

Ko to tamo kupuje diplomu?

Na pretraživaču nađoh i ovaj pojam:"Kako kupiti-diplomu?".
Zna se da se odavno već kupuju diplome, ali uputstvo?Kako je kupiti?!
Sad vas molim da zamislite profil onog ko je ovo otkucao...Je l da malo boli?
Mozak.
I sad taj neko ima cilj da kupi diplomu, jer što bi on bio budala da zagreva stolicu i muči se da mu prolaze godine mlade.Pa da.Što bi komšija Pera bio bolji od njega, evo ga sad radi u firmi kod ćaleta, kao menadzer, naravno, ima i funkciju u opštini, pita se čovek!A nije znao kako treba ni da šutne loptu u osnovnoj!

I taj neko reši da preduzme konkretne mere.Da ukuca lepo u pretraživač, pa da nađe konkretna uputstva, pa nije to samo tako, diploma je u pitanju!
Treba se pripremiti..
Prvo:koverta.I to podebela, pa nećemo da se sitničarimo, obrazovanje je u pitanju!
Šta obući za susret , kakav nastup imati, koji parfem da se stavi?
Nešto od Dolce Gabbane?
Ma, rešena stvar, Dolce će da reši stvar.
I jedan viski.
Pa ljudi smo, majku mu, to je znak pažnje.
A posle, ko zna?
Možda i doktorat?
Ma, za političara to ni ne treba!

уторак, 20. децембар 2011.

Veoma ekstra

Dobro, jel može neko da mi objasni ovaj nesvakidašnji pojam?
Kako je nastao, i od čega je izveden?
"Veoma" je jasno, "ekstra" je jedna fina rečca koja se  odskoro odomaćila u našim krajevima.
Ali, šta je veoma ekstra?
Jel to superlativ?
U tom slučaju bi bilo:Veoma-Ekstra- Veoma ekstra!

Onda izraz koji se odomaćio, prihvaćen i od onih koji se bolje izražavaju, a to je "Svako malo".Na prvo slušanje je zvučalo besmisleno.
Verovatno nastao spajanjem "svaki čas" i "malo po malo".
A u stvari, i nije toliko loše, tj, nema boljeg izraza za to što hoće da se kaže-Da neko "svaki čas malo pomalo".
Pa da.
Ja ne znam drugi.

среда, 14. децембар 2011.

Majmun radi što majmun vidi



 Svi ljudi, pre nego što to postanu, trebalo bi da imaju jedan ukras za kuću, tačnije figuricu
.I  nju treba da drže na vidnom mestu.
Jer, radi se o jednoj krajnje korisnoj figurici- tri majmunčeta, koju sam prvi put videla na vašaru, kao dete.
Tad mi je ta nezgrapna kičasta figura delovala besmisleno.Za umetnost sigurno, ali nosi korisnu poruku:
Jedan je stavio (šape? ruke?) preko ušiju, drugi preko očiju, treći preko usta.
Tek sam kasnije shvatila poruku majmunskih rođaka:Ćuti!Pokri se po ušima!Ne vidi i ne čuj!

Kad postaješ čovek ovo je figurica koju treba da kupiš.
Da te podseti da ne čuješ i ne vidiš.A bogami i ne pričaš.Mislim, laprdaš.
Ni o sebi ni o drugima.I najdobronamerniji savet ne može uvek biti tačan i primenjiv.Posebno kad nije tražen.
Inače, ova figurica može biti i idealan poklon osobama kojima želite nešto da poručite.
Al ne slušajte vi mene.
Poslušajte majmunče!

понедељак, 12. децембар 2011.

Valkyre

Posmatrajući sopstveni život, onako, sa strane, primećujem puno sličnosti sa kakvom epskom sagom.
Da može da se snimi, sigurno bi, u najmanju ruku, trajao kao Vagnerova opera, vasceli dan
.Mnoštvo likova, međusobno isprepletanih, tako da im je imena nemoguće  zapamtiti "per se" već su vezani za neku radnju koju "obavljaju" u toj operi.( Tako nešto se zove lajtmotiv, ili kako je Vagner voleo da ih zove-Grundthemen.
Ipak, iz tog mnoštva se oblikuje velika grupa  sporedno-sporednih, malo manja od nje, ali isto tako impozantna grupa-  sporednih, i najmanje grupa glavnih likova.
I tematika mi je bliska-dramski zaplet oko ljubavi, strasti, finansija i saobraćaja.
Samo bez orkestra.

среда, 16. март 2011.

127 sati

Odgledah ovaj film nasamo, a njegova kamerna monodramska forma (jedan lik preživljava ličnu dramu) to i traži, da čovek sam odgleda i potpuno sam (pre) živi 127 sati.
Sam početak filma predstavlja glavnog lika, koji planinari opasnim kanjonima, kao frivolnog dečka, željnog avanture.Susreće on i neke devojke-kamperke-ali dalje neumoljivo nastavlja sam, u istom bezbrižnom maniru.
Ali ne zadugo.
Nakon pada, kroz tesnac unutar planine, on biva sasvim priklješten, i ovaj šok potpuno menja celu atmosferu.
(Ne mogu,a da se ne setim one basne,gde se neka životinje priklještila kad je htela da dohvati sir).
Tačnije, samo mu je desni dlan priklješten, bez ikakve mogućnosti da ga izvuče- i on sada ima napretek vremena za razmišljanje, čekajući sporu smrt.
Ali, on je ni jednog trena ne čeka-dohvatio je kameru-ironija tehnološke sudbine, gde mu je mobilni?-i počeo da beleži svoje preživljavanje.I to uz takav optimizam!Koji ni za trenutak ne jenjava, samo ga iscrpljenost obuzima.
Prinuđen je da pije sopstveni urin, pa i to radi sa humorom.

Čitav život mu prolazi pred očima.Počinje da shvata gde je sve grešio.Sada sve jasno vidi
Ali, da bi nastavio da živi, on mora da iseče svoju ruku, da bi mu telo živelo.
On to radi.
I preživljava.
Epilog je američki hepiend, iako moguć, ali sama radnja mi je poput srpskog usuda.

Uvek smo bili kuražni, da ne koristim težu reč.Neki od nas i mnogo frivolni.
Onda smo se neminovno priklještili u tesnac.
Bili smo zahvalni kada padne kiša, žedno smo kupili svaku kap sa neba.
Ali, ruka je morala biti odsečena.Da bi nastavili dalje. Da bi telo živelo.
I, da li nas čeka hepiend?